Vjerujete li u sudbinu?
Ja nisam sigurna vjerujem li ponekad.
Ali onda se dogodi neka situacija kada znam da nije moglo biti ništa drugo osim sudbine.
Muž i ja, mladi, puni planova i ideja za budućnost.
Vjenčanje, planiranje prinove, i planiranje četveronožne prinove da mi u trudnoći bude društvo za duge šetnje i ostale aktivnosti.
Uz to sam mišljenja da odrastanje djeteta uz kućnog ljubimca uvelike pomaže i godi.
Nije bilo lako pronaći pravog ljubimca. Ne, nisam imala internet, niti kompjuter, fejs…ništa nisam imala. Kupilo se burzu i listalo kategorije s kućnim ljubimcima.
Našla sam nekoliko brojeva telefona i redom zvala uzgajivačnice bernardinaca.
Dogovorili smo odlazak u tri.
Krenuli uzbuđeni na put, vozili se satima, i napokon stigli u prvu.
I tamo je bio “on” !
Sam samcat, mokar do kože jer su ga prali prije našeg dolaska, u jednom malom metalnom kavezu, na suncu, a bio je 8.mjesec.
Srce mi se u trenu slomilo kada sam vidjela to siroto malo štene. Malo pod navodnike, imao je 8 kila s nepuna dva mjeseca starosti.
Muž i ja smo se pogledali, uzeli ga, platili ljudima i odveli ga doma, uopće ne razmišljajući da bi otišli u preostale dvije uzgajivačnice.
Plačući sam promrmljala uzgajivaču u lice da ga može biti sram. To nije način na koji se drži pse.
Ovoga puta vam neću napisati kakva je to užasna uzgajivačnica bila i što su tamo sve radili.
Srećom, Zen je došao u naš dom.
Nakon Zena, bilo je vrijeme da postanem mama.
Ali sve je krenulo onako kako nismo očekivali. I Zen je postao naša beba, naša jedina prinova, naša ljubav, utjeha, podrška i rame za plakanje.
Zaista me je razumio. Možda zvuči čudno, ali znao je i osjećao moju duboku tugu.
Priča ima sve veću i veću težinu, kao i život Zena.
Veterinari su mu prognozirali kratak život. Dali su mu maksimalno dvije godine života.
Dijagnosticirali su mu najteži stupanj displazije kukova.
Tek tu kreće naša borba za “bebu” koja nam je bila sve. I djete i ljubimac.
Zen je podnosio razne preglede, odlaske na snimanje kukova, a zapravo je želio samo ležati. Bolilo ga je. Bolilo je i mene gledajući te tužne pseće oke.
Odlučili smo pružiti Zenu sve što možemo u to malo života što mu preostaje.
Borili smo se za njega. Ali se borio i on, zbog nas, za nas, za mene. Znao je da ga trebam, više nego što on treba mene.
Vrijeme je prolazilo, svi smo se naviknuli na težak život, on s bolovima, mi bez djece. Ali bili smo jedni uz druge.
Zen je napunio dvije godine u 6.mjesecu 2009.godine.
Doživio je onaj svoj maksimum od predviđenog.
Trudio se živjeti.
Došao je dan kada sam i ja odlučila nastaviti živjeti, prestati tugovati.
Zen je bio moj osobni uspjeh i ponos da se velikim trudom, zalaganjem i voljom može postići nedostižne ciljeve.
Otvorila sam kozmetički studio 17.08.2009.
Nazvala san ga Zen!
Naravno da sam ga tako nazvala. Gledajući njega, naučila sam da životni put nije lagan, ali tko hoće taj i može.
Odlučila sam da ja mogu. Da i njemu pokažem da mogu. Njegova borba je bila moja zvijezda vodilja, da unatoč svim padovima, ponovno ustajem i ustrajem s jednim jedinim ciljem.
A to je uspjeh.
I uspjela sam!
Salon postoji već 11 godina, i nosi ime našeg diva.
U međuvremenu se rodila i nasa princess Petra.
Ali se dogodilo i nešto strašno. Zen je nakon 11 godina borbenog života, sklopio svoje okice i zauvijek otišao na neko bolje mjesto.
Mi volimo misliti da ga sada ne bole noge, tako nam je lakše u srcima.
I da, naravno da plačem dok ovo pišem. Jer od tog 13.07.2018.godine kada je Zen otišao na nebo ne prestajem plakati.
I vi pustite suzu skupa samnom. To je tako oslobađajuće. Vjerujte mi!
Poanta cijele ove priče je da život ponekad nije fer. Da ponekad nosimo previše težak križ. Ali bitno da ga nosimo. Da ga ne bacimo, nego polako i uporno koračamo, korak po korak, dan po dan, godinu po godinu.
Da iz svake životne situacije izvučemo poantu života i veselimo se malim stvarima.
Sudbina nas ipak ne zaobilazi. Nikoga i nigdje.
Moja sudbina je mene naučila boriti se, biti snažna žena sa stavom.
Živjeti, voljeti…
Nije sretan tko puno ima, sretan je tko malo treba!
Budite mi sretni, osvrnite se oko sebe, zahvalite se na onome što imate.
Do iduće kolumne šaljem puse!
Volim vas….
Da, Zen. ☹️Nedostaje i meni a nisam ga dugo poznavala ali ona njegova snaga i želja da pozdravi svakog gosta bez obzira na bol, govori o njegovoj želji za životom i bliskošću i istinskoj ljubavi prema svima….i da, svaki put očekujem da će od nekud “dogegati” i onda se sjetim da ga nema ali vjerujem da sad negdje uživa bez boli i patnje.